Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST

Dom na Bačić kosi

Ante Rukavina


"Naše planine"    Br. 9 - 10 1971.god.


***

" Velebitske noći su divne i tužne, katkada do suza, a svaka pjesma ovdje je sentimentalna. Ovdje kao da smo zbliženi sa zvijezdama i zbliženi više nego inače; i na visini i u samoći osjećamo se kao srašteni s Velebitom. Ovdje smo uistinu njegovi, a on naš veliki prijatelj."


*******************************************************************************************


Dom na Bačić kosi propada. Trenutno su zidovi još očuvani, a sve drugo obrsti zub vremena, nebriga i pomanjkanje sredstava. Atraktivnost bliskog Bačić kuka dovela nas je, dok je dom bio sposoban za prenoćište, da u njemu prenoćimo. 


Dok smo se u predvečerje spuštali s Budakova brda promatrajući zalazak sunca i more u sumraku, a u pozadini već pospanu Šatorinu, iz tame su kao iz vilinske priče izranjali bijeli kameni kukovi Bačićevi. S noge na nogu približavali smo se k vatri koja je gorila pred domom. S druge strane, iz dočića pod domom, prišao nam je djed Mate iz Dabra. Zajedno smo večerali i iz njegovih škrtih rečenica čuli tužnu priču jednog života.


Odrastao je u gori i gora mu je bila i mater i život, jer se roditelja ne          sjeća. Otac nastrada negdje u Bosni u nekom ustanku, a on je rastao s ovcama i vukovima iščekivajući svake godine Božić, dan kada je u kući bilo dosta kruha za sve. U svijet nije otišao, trebalo je ići za ovcama i odraditi tvrdu koricu kruha i žlicu varenike. Rano ga oženiše, ne zato da ga se riješe niti da ga usreće, nego zato da i njegov život produži onim ustaljenim sivilom svih Dabrana, jer kakova je to sreća boraviti u praznoj kući s nekoliko ovaca i kravicom što je dovede žena i time raspolovi ćaćinu štalu. Izrodiše osmero djece, ne brojeći one koja pomriješe, a kako koje doraste, otrgnu se u svijet. 


To odlaženje otvrdnu njegovo srce što postade nalik na tvrdoću stijena Bačić kuka i svaki put kao da postade manji i sve više šutljiviji; kad je otišlo i posljednje dijete, umrla mu je žena, a susjedi rekoše da joj je puklo srce od žalosti za njim, a možda i od bojazni da bi se mogli iz ovog kamenjara preseliti u Karlobag, gdje jedan sin napravi kuću. Tako ostade on sam sa svojim bolom, docima i brdima i s nekoliko ovaca, s grabom što stalno prijeti da mu sruši kuću i s osam ožiljaka u srcu, koji mu krate tužne velebitske noći.


Svakog je dana već iz običaja iščekivao turiste da ih počasti ovčijom varenikom. I volio ih je zato što su prolazili ovuda, što su voljeli njegov kamenjar, snimali ga i pjevali o njemu pjesme. Mislio je često na svoje sinove, vjerujući da i oni negdje daleko obilaze tuđe planine, jer se ovamo rijetko navraćaju, a možda će doći još samo onda kada on umre. Svakog dana on je ovdje i gleda kako se rasipa njegovo selo i kako nestaju Dabri. U svojih 80 godina nije mogao ni slutiti da ga možda neće imati tko pokopati. Nestat će uskoro cijelo selo i tko zna kako će i on završiti. Možda će ga netko naći smrznutog u planini i nikad mu neće kosti položiti uz njegovu babu, kako on zove svoju pokojnu ženu. 


Ali ne žali što ostaje ovdje, jer njegov dom je i Budakovo brdo i Tomina duliba i Težakovac i Kokir i nije ga više briga gdje će ga zateći          posljednji čas. Ipak se još uvijek nada onima koji prolaze ovuda iz velikih gradova.  Pronose svoju mladost preko ovih brda i mašu mu na odlasku dugo i srdačno. I mi smo mu mahali odlazeći prema Skorpovcu,          a na golom Budakovu brdu on je ostao kao okamenjeni i osamljeni branitelj svojih brda.