Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST

Izlet u prošlost

Danica Đurović


"Naše planine"    Br. 7 - 8 1985.god.



Polovinom siječnja 1983. godine došla sam s porodicom u posjete svojim roditeljima u Žive Bunare, prelijepo mjestašce podno Velebita, koje ga majčinski drži na dnu širokog krševitog skuta svojih primorskih padina.

Iskoristili smo kratko vrijeme našeg boravka da obiđemo bar poneka od bezbroj zanimljivih mjesta te osebujno lijepe i bogate planine što izazovno mami svojim prostranstvima.

Jednog prijepodneva odlučismo da pođemo do sela Male Brisnice, koje su, kako saznajemo od oca i majke, već davno napustili nekadašnji žitelji.

Krenusmo nas petoro — moj otac kao vodič i cijela moja obitelj — suprug, dva sina i ja — u lijepo sunčano prijepodne, neobično toplo za to doba godine. Najprije idemo kroz samo selo, penjemo se preko Bilušine, pa prema sjeveru iznad Gredina uz Križ, krševit teren poviše sela. Stižemo na vrh. Odatle se spuštamo u duboku Šuplju dragu. Ona završava dolinicom Samogred što se uvaljena među glavice i ukrašena mladim borovim stablima doima kao prelijep krajolik iz bajke. Borove je napao borov prelac i zaista nam je žao tih prelijepih stabala što se hrvu sa ovom opasnom biljnom štetočinom. Hoće li u tome uspjeti? Rasijali su se ovdje zahvaljujući zasađenim boricima raštrkanim posvuda primorskim padinama Velebita, a taj im prokleti napasnik dovodi u pitanje opstanak. Švrljajući kroz dolinicu pokušavamo da onako nausput pomognemo bar ponekome od borova uklanjajući štapovima toga opakog drznika što tako surovo i bezobzirno napada naše ljubimce.

Puni ugodnih a i sjetnih čuvstava napuštamo dolinicu i produžujemo Drinovom dražicom prema sjeveru. Idući i razgledavajući okoliš,_ najednom ugledasmo dva grla srneće divljači kako se u svom lakom skoku, osjetivši nas, proplankom uputiše prema vrhu Panosu. Zatim skrećemo na istok sve do Bri- sničkog bunara, odakle su se nekoč ljudi iz Malih Brisnica snabdijevali vodom. U blizini se nalazi i lokva, napajalište za stoku, kojom se koristi i divljač. Vidjeli smo tragove divljih svinja koje su tu ni od kog nesmetane gasile žeđ nedavno prije našeg dolaska.

Onda skrećemo na sjever prema samom naselju. Ubrzo stigosmo na poširok put, koji nas vodi kroz velike i pređivne voćnjake ograđene povisokim kamenim zidovima. Nekadašnji žitelji brižljivo su ih sazidali da bi voćke i loze zaštitili od stoke i divljači. Otac nam pokazuje, a i mi sami opažamo da su tu mnogobrojna stabla raznih vrsta voća: trešnje, šljive, orasi, jabuke, kruške, marelice, breskve, pa i čokoti vinove loze.

Diveći se voćnjacima, odjednom uđosmo u selo što se smjestilo u divnoj velebitskoj kotlini. Sa istoka ga ograđuju vrhovi Lisca i Vu- jinca, što se šumovitim padinama spuštaju do sela, a sa zapada zatvaraju mu vidik na more Jadrijev vrh i Mišković glavica na čijim se pristrancima vide prostrana sočna is- pasišta. Na sjever se proteže dolina ispresijecana glavicama sve do Velikih Brisnica- Premda prelijepo, zbog napuštenosti selo se doima više nego tužno. Kuće su većinom kat- nice, neke napola, neke sasvim razrušene, a poneke još i u dobrom stanju. Zidane su vrijednim i vještim rukama svojih nekadašnjih stanovnika. Napustiše ih misleći da će svoje žuljevima ukrašene ruke odmoriti i omekšati lagodnijim gradskim životom, ali se većina u tome prevarila. Ispred kuća, u prostranim dvorištima lijepo su u betonu izlivene cisterne za hvatanje kišnice.

Oh, kako je ovdje lijepo! Sve je ovo prekrasno, bogato, pitomo. Zašto ovu divotu ljudi napustiše? — bile su spontane primjedbe svih nas uz osjetan prizvuk tuge i sjete u glasu.

Ovo selo vrvjelo je nekad životom. A sada sve stoji pusto i nijemo. Zjape prazne zidine obrušenih kuća i svojom prazninom kao da tuguju za onima što ih napustiše — za radosnim smijehom, pjesmom, šalom, ljudi i žena u radu; za dječjim plačem i vriskom što se razlijegala unutar njihovih zidova i oko njih; za djevojačkim i momačkim snovima i uzdasima što su ih krile pod svojim čistim, mekim uzglavljima. Tuguju one i za ugašenim ognjištima, što su mirisala na kruh ispod peke, palentu, vareniku, skorup, kiselo zelje, suhu ovčetinu i ostala zdrava prirodna jela što su ih pripremale vrijedne ruke seoskih domaćica.

Bogati pašnjaci su nijemi, bez znaka života. Ne čuju se zvona klepki, bleka ovaca, meket koza, mukanje krava. Sočna mirisna trava osta nepopašena i nepokošena.

Grane voćaka kao da plaču za rukama što su ih nekad njegovale i ubirale njihove sočne slatke plodove koji su nekad krijepili i davali snagu i život.

Neobrađena plodna zemlja kao da tuguje i čeka nečije ruke da joj se vrate, da prekopaju davno neprekopano, da zasiju odavno nezasijano.

Zaista je stravično žalostan ovaj prizor napuštenosti. I najobičniji kamen pored puta djeluje tužno, ako nikada nema nikog pored njega, barem putnika namjernika da se o njega osloni trudnom nogom ili ga makar u prolazu pomiluje umornim pogledom, a kamo li — ova ljepota i ovo bogatstvo što sada stoji zapušteno i samo.

Dušu mi prožme neka duboka sjeta, oči mi se zamutiše, pa pomislih kako je tek onima što sa čežnjom u duši i slikom svoga rodnog kraja u zjenicama žive negdje daleko, u nekoj urbanoj sredini diljem naše domovine ili čak izvan nje, uz neprekidnu škripu kočnica i točkova automobila, u smradu smoga i raznih gradskih prljavština. Kako im je kad se sjete svoga ugašenog, napuštenog ognjišta, sve ove krasote: mirisa trava, bujnih rodnih voćnjaka, čista zraka i svega što je sačinjavalo njihov život nekada u ovom zdravom, pitomom bogatom kraju?

Vjerujem i znam, da mnogima od njih nakon svakodnevnih poslova i obaveza, kad polože umornu glavu na uzglavlje i opruže ispaćene udove, oči zaiskre suzama nostalgije, usne se stisnu trpko, čitavim tijelom prostru-' ji neka duboka bolna čežnja, a krv u žilama prokola jače. Tako bi se željno vratili, ali povratka obično više nema.

Možda će se neki ipak vratiti. Kad netko dobije mirovinu, ako bude smogao snage i sredstava, da obnovi obrušeno i da nastavi živjeti zdravim životom gorštačkim, ili će možda njihova djeca i unuci shvatiti i zaže-* ljeti da se vrate na ugasla ognjišta svojih otaca i djedova, da obnove napušteno, da im se oduže za sve one duge dane i noći samoće i tugovanja — i ljudima što su nekad ovdje živjeli i stvarali u ovom gostoprimnom, bogatom, pitomom kraju koji raširenim rukama svojih voćnjaka, mirisima svojih pašnjaka, praznim zidinama svojih domova zove, zove u zagrljaj.