Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST

Preko Velebita

Klara Polak


"Naše planine"    Br. 7-8 1972. god.



 

Prošli su još jedni ljetnji školski praznici. I sada, kad me netko pita kako sam ih provela, imala bih mnogo toga da kažem. Gotovo cijeli sedmi mjesec sam se kupala i bilo mi je pomalo dosadno.

Međutim osmi mjesec je bio divan i vrlo zabavan. Prvog kolovoza u podne napustila sam Zadar zajedno s tatom i sestrom. Pošli smo na Velebit.Tata je nosio veliki ranac sa hranom, sestra je nosila srednji sa odjećom, a ja sam nosila treći ranac sa priborom za umivanje, nešto hrane i odjećom. Na uglu nas je čekao Vuk. To je jedan visok i debeo čovjek, ali vrlo dobar i smiješan. »Vuk« — to mu je nadimak. Njegovo pravo ime je Đuro. On je na leđima nosio veliki ranac i bio je vrlo smiješan u tamnozelenim hlačama. Takva je bila prva grupa. Druga grupa se sastojala od dva člana: oca i sina. Oni su išli s primorske strane Velebita i trebali su se sastati s nama na vrhu. I tako smo krenuli autobusima za Medak.

U autobusu je bilo vrlo zabavno. Mi nismo imali rezervaciju i za nas nije bilo mjesta. Međutim ukrcali smo se i bili potpuno mirni. Autobus je već odmakao od Zadra. Tada se šofer sjetio da mi nemamo rezervaciju i počeo je da viče. »Vuk« i tata su se nešto prepirali sa šoferom koji je upravo htio da nas izbaci. Ova galama nije dugo trajala i sve se ponovo smirilo. U Posedarju su ušli oni ljudi čija smo mjesta bili mi zauzeli i mi smo se smjestili na pomoćnim stolicama. Tako se sve smirilo. Zamalo je autobus zašao u prekrasne dijelove Velebita. Prolazili smo Mali Alan. To je jedan od prevoja Velebita. Niko ne bi ni slutio kakve se ljepote nalaze na surovoj i okorjeloj planini. Autobus se odjednom zaustavio. Svi smo bili začuđeni, dok je šofer nešto bacao kroz prozor. Pogledali smo. Autobus je bio opkoljen djecom, a vozač im je bacao bombone. Isto to smo učinili i mi. Zar tu, u ovoj divljini, koja je ipak lijepa, može živjeti čovjek? Zar tu gdje prestaje svaka veza sa svijetom ima djece koja su kadra zaustaviti autobus zbog dječjih poslastica? — sve sam to mislila dok je autobus dalje krenuo. Ali ne možemo im zamjeriti. Ta i ona su djeca kao i mi. Zar im uskratiti zadovoljstvo samo zato što su rođena i što žive ovdje?

Odjednom se autobus nagnuo i svima se presjekao dah. Nije bilo ništa. Autobus je prešao jednu serpentinu. Bilo je užasno vruće. Svuda samo izobličeno kamenje, grmovi i suha trava.»Još malo pa ćemo u Liku« — čuo se neki glas. I zaista, uskoro sam ugledala dvije velike stijene. Jedna je bila uvučena, a druga izbočena prema nama. Ta koja je bila izbočena prema nama potpuno je siva i gola, a ona uvučena je obrasla travom. Te dvije stijene čine granicu između Dalmacije i Like. Sada smo prolazili kroz veliku šumu koja je pravila lijep i ugodan hlad. Nisam mogla vjerovati da za svega par metara ima tolike razlike. Ovdje kamenje i stijene, a tamo šuma i trava. Ovdje vruće i sparno, a tamo svježe i hladno. I tako smo stigli u Medak.

Za vrijeme kratkog odmora stariji su pogledali kartu gdje se nalazimo sada i gdje se nalazi planinarski dom. Dom se nalazi na visini od 1350 metara. Izgrađen je ispod vrha Štirovca. Razgovarali smo sa mještanima koji nam. rekoše da imamo 4 sata pješačiti uz brdo, ako poznajemo put. Krenuli smo i već na samom početku pogriješili. Međutim brzo smo popravili grešku i našli se pored neke kuće. Iz kuće je izašao simpatičan mladić koji nam je da ključ od doma. To je bio domar Marinko.

Ubrzo smo zašli u šumu, veliku i vrlo lijepu. Prvi put se nalazim u ovako velikoj šumi u kojoj svako stablo krije neku tajnu. Visoka stabla ulijevaju mi neki strah i gotovo se bojim da ih gledam. Uostalom nisam ni imala vremena razgledati tu šumu, tu biljnu zajednicu u kojoj svako stablo znači život. Gledala sam ispred sebe, gledala sam gdje nogu treba da stavim, jer jedna mala nepažnja može pokvariti sve. Uzbrdica je bila velika, pa smo se brzo umorili. Meni je počelo biti hladno, pa sam obukla jaknu, a tada sam smanjila teret sestri. Nastavili smo put jer smo željeli još za vidjela stići u điom. Međutim, noć je osvajala šumu vrlo brzo. Još uvijek mi je bilo hladno, te sam preko kratkih hlača morala obući duge i malo po malo svi smo se dobro obukli.

Šutjeli smo i razmišljali. I ja sam mislila: »Gdje li se samo nalazi taj dom? Da li je isti kao naš u Paklenici? Šta li ima u njemu?« Put smo osvjetljavali baterijama i postajali smo sve nervozniji. Ja sam bila i gladna i umorna i pospana. Počeli smo gubiti strpljenje. Tada sam počela mrziti ovu prokletu i beskrajnu šumu. Počela sam se kajati što sam pošla na ovaj put. Nisam bila svijesna kakve ću ljepote još vidjeti. I tada odjednom ispred nas nestade šume. Pred nama je poljana tiha i nijema, puna tajanstvenosti i straha. »Pa ovo je začarana šuma, a mi smo patuljci koji lutamo po njoj tražeći izlaz«, pomislim i tada mi jeza prođe promrzlim tijelom. Stajali smo zapanjeni pred ovom ljepotom. Pred nama je livada u obliku kruga opasana opet začaranom šumom. Iznad nas se vidjelo nebo. Kao da je neko prosipao šaku bisera po njemu i svaki biser svojim sjajem para mrak. To su bile zvijezde. Mjeseca nije

bilo, pa su i one bile same kao i mi. Pošli smo dalje kroz šumu. Prošli smo još dvije poljane, počeli smo se ponovo penjati. Sada više nismo slijedili markaciju. Išli smo putem, a on sigurno negdje vodi. Na petoj poljani smo sjeli odlučivši da tu prenoćimo. Ali šuma je velika, u njoj ima zvijeri, a šta ako netko ili nešto dođe. Tata kao da je pogodio moje misli, reče: »Vi spavajte, a ja ću stražarčiti. Poslije će stražarčiti Vuk, a onda Nada«. »A ja«, upitah. »Ti. spavaj i ne brini«. Ove riječi su me malo uvrijedile, ali »Dobro je slušati starije«, rekoh. Vuk i tata su pošli da traže put i dom još uvijek se nadajući, dok sam ja već počela kunjati. »Evo ga, dom, ovamo, brzo!« vikao je Vuk. Međutim ja mu nisam vjerovala misleći da me zadirkuje kao i uvijek. Ali dom je stvarno bio tu.

Velika, kamena zgrada stajala je usred šume. »Pa to je čitava palača«. Ali, bila sam previše umorna da bi se mogla diviti ovoj građevini. Čim smo ušli u kuću osjetili smo neugodan zadah. Ja sam ipak odmah jela i legla. Spavala sam kao nikad do tada. Ujutro smo podrobnije razgledali dom. Čim uđeš u kuću naiđeš na četiri velika stola spojena u dva reda, i stolice. Iz te prostorije vodila su vrata u kuhinju. U kuhinji je Ibio štednjak koji smo odmah naložili, zatim dva stola, šank i police. Na policama su bili tanjiri, šerpe, čaše, poklopci i svo suđe i posuđe. Iz te prostorije išlo se u spremnicu. Tu je bilo svega. Petroleja, kanapa, Argo-supa koje više nisu valjale, raznih boca, dasaka, eksera i mnogo drugih stvari. Te tri prostorije su bile u prizemlju. Na spratu su bile sobe za spavanje. Kreveti su namješteni. U sredini je sto sa petrolejkom. Dom je bio dva puta veći od naše »Paklenice«, ali i dva puta zapušte- niji. Nedaleko doma nalazio se bunar. Sve je bilo vrlo lijepo. Kad smo sve razgledali, krenuli smo u susret drugoj grupi koja je iz Paklenice krenula ovamo.

Išli smo šumom razdragani i sretni. Nismo imali za šta brinuti. Iz sveg glasa smo zvali Peru i Dragana. I tada na vrhu jednog brda ugledasmo dvije prilike koje su nam mahale i zvale nas. Bili su to oni. Čekali su nas na brdu. Nakon 15 minuta smo se pozdravili i odmorili. Potpuno kompletni krenuli smo na Babino jezero, ali nismo stigli do njega. Vratili smo se nazad u dom. Igrali smo se na onim poljanama i cio dan se odmarali. Sutra nas je čekao najteži dio puta. Trebalo je prijeći Velebit iz Like u Dalmaciju. Ali pored sveg dobrog treba biti i nečeg lošeg. Problem nam je bila voda. U bunaru je bilo vode, ali ustajale. Izvor je presahnuo i mi smo pili ono što smo imali. Ujutro kad smo krenuli meni je pozlilo od vode. Četiri sam puta povraćala i boljela me glava, ali me je čist planinski zrak brzo oporavio.

Spremili smo stvari i krenuli. Dugo smo išli i putem pjevali. Sreli smo neke Talijane koji su išli iz Paklenice na Štirovac. Malo smo s njima pričali i zatim smo nastavili put. Vrućina nije bila velika jer smo prolazili kroz šumu.

Najljepši trenutak s ovog izleta je bio kad sam se nalazila na vrhu Velebita. S jedne strane šuma, tajanstvena i strašna kao noć, a s druge strane je kamenje užareno od sunca. U daljini se vidio Novigrad i Novigradske more, a 'iznad naše glave su krstarili oblaci. Bila sam ponosna na svoje planinarsko iskustvo. Nisam imala još ni četrnaest godina, a ja sam popreko prešla Velebit. Pod nama se nalazi cijela Dalmacija i cijela Lika, a ja stojim na njihovoj granici i mogu da biram. Samo jednim korakom mogu biti u jednom od ta dva kraja naše domovine.

Prešli smo granicu. Sad smo u Dalmaciji. Ovdje je sasvim drukčije nego tamo u šumi. I sada, kad bi me neko pitao da li bih više voljela živjeti u Lici, hladnoj i šumovitoj zemlji, ili u Dalmaciji u sivom kamenu i velikom moru, odmah bih odgovorila: »U Dalmaciji«. Lijepa je Lika sa svojom šumom i volim tu šumu kao i more. Ali na moru živim i poznajem ga u svim godišnjim dobima. Živjeti na moru1 postala mi je navika od koje bi se teško odviknula. Tako mislim ja, a da li tako misli i neko dijete koje je rođeno i koje živi u Lici? Navika tog djeteta je da živi u Lici i ono se neće lako odvojiti od nje. To dijete voli more, ali ga ne poznaje kao ja. I tako razmišljajući stigoh u Paklenicu. Tu mi je već sve poznato i osjećam se kao kod kuće.

Tata, Vuk, sestra i neki planinari koje smo zatekli u domu kupali su se u malom jezercetu. U Pakleni ci smo prenoćili, a sutradan popodne krenuli u Zadar. Idućeg dana mi je bio rođendan. Posljednje dane u trinaestoj godini sam provela na Velebitu. Sada imam četrnaest i ko zna gdje ću provesti posljednje dane u četrnaestoj godini. Možda će to biti ovdje u Zadru, možda ponovo na Velebitu, a možda negdje na nekoj planini u Sloveniji.

Od cijelog ovog izleta ostale su uspomene, pečati u mojoj planinarskoj knjižici i napisana imena u knjizi na Štirovcu i Paklenici. Ako neko od Vas ode na Štirovac ili Paklenicu vidjet će velikim štampanim slovima napisano moje ime u velikoj knjizi.