Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST

Jedna botanička ekskurzija na Bačić Kuk

Nada Sarošević


"Naše planine"    Br. 2 1955. god.




Naš put na Velebit počeo je vrlo burno. Pretovarivanje naprtnjača i svih ostalih omotića iz vlaka u autobus u Gospiću bilo je u znaku sveopćeg rušenja, gubljenja, otkopčavanja, a sam ulazak u autobus u obliku juriša. U momentu samog polaska autobusa za Baške Oštarije uzviknu netko od naših: »Joj, kanta mi je pala na glavu, dobro da je prazna«.

Sve je to dalo naročitu draž i specifičan pečat jednoj botaničkoj ekskurziji. A tek sam momenat, kad smo se našli na putu za planinarski dom u pola noći usred najvećeg nevremena, naveo nas je sve na razmišljanje, da priroda i planine nisu »mačji kašalj«, da ih treba i te kako poznavati, a ne davati sudove o »problemima prirodnih zbivanja«, a da se nismo uputili na samostalno zapažanje u prirodi. Jer, šta bi vi, na primjer, napravili, da ste se našli u takvom nevremenu kao član naše ekspedicije usred planine, gdje u ovakvoj noći jedinu rasvjetu pružaju gromovi i munje? — Sigurno ono isto što i mi, to jest, pitali bi uzrujano svog vodiča koji vam je još u selu garantirao, da ćete za dva sata stići u dom:

»Pa dobro, zaboga, da li vi uopće znate gdje smo i gdje je planinarska kuća?«

On (flegmatično): »A o’klen ja da znan?«

Pa da vam se koža ne naježi, kad ni »stručno osoblje« ne može naći puta, pa ste upućeni, da lutate čitavu noć dok se na kraju ne ugledate na mazgu, koja radije dopušta, da iz nje guranjem prave harmoniku, nego da krene dalje. »Pametna je ona«, govori vodič, i što nam preostaje nego da se i mi šćućurimo pod kakvu stijenu i čekamo jutro. A ono nam se čini najljepšim jutrom uopće. Ubrzo od bivaka nailazimo i na sam dom koji u našim očima izgleda sada kao najdivniji i najveličanstveniji dvorac. A što bi. bilo, da smo odmah sinoć stigli kako je bilo predviđeno? Ne bi sada tako uživali. Eto, još smo i »profitirali«. Istina, čitav dan smo se ovako morali cijediti i sušiti od prošle noći, — no nakon normaliziranja i stabiliziranja, evo kako je izgledao naš prvi radni dan.

Rano ujutro probudio nas je jaki vjetar, koji je tresao vratima i prozorima doma i prijetio, da ga čitavog odnese. Najhrabriji od nas skuha doručak, a ostali su se jedan po jedan odvažavali, da siđu u blagovaonu. Nas nekoliko smo se odmah odlučili, da ćemo poći, uprkos buri, na sakupljanje biljaka. Biti neposredno pokraj lijepih, možda još nepoznatih vrsta, a da ih mi odmah ne potražimo, značilo bi tražiti od nas nemoguće! Pa zar nema ponekad i u raz- buktaloj i razvitlanoj stihiji nečeg lijepog i veličanstvenog?!

Penjali smo se polako prema obližnjem vrhu, osvajali ga korak po korak, dok nas je vjetar htio odnijeti. Stihija kao da je ljubomorno čuvala ostatke samo svoje domene. Mi smo pak, sa notesom u ruci, pažljivo promatrali biljke oko sebe, ne bi li možda našli i neku rijetku vrstu. Nalazimo se ispod vrha, na točilu i — gle! Kakve su to baršunaste kuglice i plišani linealni listovi? Runolist nije! Sa najvećom pažnjom dižemo tu biljku i ne usuđujemo se još spomenuti ime. Ali — nema više sumnje — to je: Degenia velebitica, jedna od najrjeđih biljaka na svijetu, najvredniji naš endem. Našli smo je na točilu, izloženom buri gdje je gibivost kamenja manja.

Poslije podne, kada se vjetar umorio od silnog puhanja i kada se sunce opet pojavilo i prosipalo svoje divne, totple zrake, krenuli smo, sada svi kompletno, na botaniziranje. Jugoistočno od doma zašli smo u pretplaninsku šumu bukve (Fagetum subalpinum). Ubrzo dolazimo u područje rudina, koje u srpnju predstavljaju dosta suhe planinske livade, dok šumicu ostavljamo daleko ispod nas. Tu nailazimo na biljke s razvijenim prilagodbama na sušu. One su izražene u obliku kožastih listova kao kod medvjeđeg uha (Arctostaphilos uva ursi), mesnatih kao kod Seduma ili dlakavih kao što ima Inula hirta. U području rudina našli smo i endem Edraeantus graminifolius sa interesantnim i lijepim modrim cvjetovima.

Do vrha nam treba još desetak metara. Uspinjemo se sada po točilu, a penjanje nam je otežano zbog zasipavanja kamenja. I ovdje ima biljaka koje su ostale pobjednice u borbi za opstanak. Tu se smjestila već prije spomenuta naša ljubimica Degenia velebitica i među ostalima naš endem mekinjak (Dripis spinosa), koji sa svojim bodljikavim lišćem, svijetloljubičastim cvjetovima i jastučastim nakupima, osobito upada u oči.

Od kuda kod nas ovoliko bogatstvo endema? To su ostaci biljaka koje potječu ili još iz tercijara ili su stigle k nama povlačeći se pred ledom, koji je nadirao sa sjevera i sa Alpa u ledeno doba. Danas su se zadržale na grebenima Velebita, Dinare i još nekih planina i to na mjestima izloženim buri i vječnom snijegu, da si tu dočaraju nekadašnju svoju domovinu, koja je bila negdje daleko sjevernije.

Osim ogromnog bogatstva endema zapazili smo još, da se u vegetacijskom pogledu vidi ogromna razlika između moru okrenutih i kopnu okrenutih obronaka. Dok su kopnu okrenute padine bogate šumom i srednjoevropskom vegetacijom, dotle su moru okrenuti krajevi, pogotovo promatrani iz daleka, nalik na ogromne, puste, kamene gromade. Osim daleko nepovoljnije klime moru okrenutih pristranaka, ovdje su i ljudi doprinijeli ogolićenju. Granica između ta dva klimatski i vegetacijski razlučena dijela neobično je nagla i očevidna. Upravo je to jedna od osnovnih općih vegetacijskih karakteristika Velebita.

Put do kamenih blokova Bačić Kuka vodi kroz gustu šumu i bujne livade pune najraznovrsnijeg dekorativnog cvijeća. Utonuli smo u njih i činilo nam se, da prolazimo kroz nerealan svijet bajki gdje jedna nevidljiva ruka mijenja neshvatljivom brzinom uvijek druge i sve ljepše kulise. Na jednom mjestu naglo se izdižu iz ovih bujnih šuma i livada velike kamene gromade, koje se na vrhu bjelasaju na suncu, a na svom podnožju i stranama išarane su mrljama živahnih boja raznog planinskog cvijeća kao: veliki crveni liljan (Lilium bulbiferum), hrvatska ivančica (Leucanthemum croaticum), pustikara (Digitalis ambigua), a na stijenama hrvatsko zvonce (Campanula Walđsteiniana i Poten- tilla Clusiana i t. đ.). Zatim smo se kroz uski klanac popeli na sam goli, kameni vrh Bačić Kuka. Ugledali smo jedan od najljepših planinskih prizora uopće. Sa stijene, koja se naglo gotovo okomito ruši, u dubinu oko 500 m, pukao nam je pogled na pitome, zelene livade i Dabrove s jedne strane i na more sa golim otocima s druge strane. Otok Pag i drugi na posve mirnom moru djelovali su poput kolača u nekoj ogromnoj tavi.

    Upoznavanje biljaka Velebita nije nam bio samo estetski užitak, nego su nas one i mnogo čemu naučile. Tu susrećemo često pionire goleti, koji stvaraju uslove za naseljavanje drugih organizama. Tako se postepeno zamjenjuju biljke; jedne propadaju, a dolaze nove, dok golet pomalo zarašćuje. Stvara se sve više plodnog tla u pukotinama i eto već po koje kržljavo drvce uspije da preživi. S vremenom će se tu vjerojatno pojaviti šuma. A oni prvi pioniri? — Više im ni traga nema. Otišli su drugdje da, pedalj po pedalj, osvajaju kameno tlo. Negdje će ipak oni ostati za uvijek, jer će snažna bura i paljenje sunca spriječiti daljnja zarašćivanja terena. Naša je dužnost, da upoznamo zakonitost ovih promjena (sukcesija), da tako možemo pomoći u procesu, zarašćivanja i pošumljivanja goleti, ubrzati ga ili omogućiti, gdje god to prilike dozvoljavaju.