Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST


VELINAC, srijeda 27.12.2011.




Jedan va nizu « last minute» izleta. Lipi je dan i mi aj u planinu. Radi jutarnjeg mraza i sniga smo odlučili poć do Kugine kuće, iz Karlobaga pa po niže probijenoj cesti uz Jelinića dragu i Skorpovac. Nismo uspili. Bilo je nanešenog sniga i na mistu di cesta probija Premužičku parkirali auto. Imali smo tri izbora. Budakovo brdo i dalje prema Bčić kuku, drugo prema Skorpovcu, Radlovcu i oko Vrbanske dulibe nazad i treće prema Velincu. Odlučili smo se za zadnje i ni nam bilo žal. Kroz šumu je bilo sniga, ali se dalo hodit. Onda nas je oduševil Sinokos. Predivni planinski pašnjaci, grebeni svuda oko nas. Imali smo GPS i kartu ali kako ja uvik mislim , da je najviši vrh onaj pravi, smo prvo fulali. Srićom, znali smo da je Velinac odozdo stjenovit i skroz prema moru i lipo ga našli. Reka bi čovik niš posebno 965 m visoko. Ali predivno. Stjenovit, litice, provalije. Pogled ka iz bajke. Vrhovi, otoci do Kornata, mjesta uz Magistralu. Sedili smo i baš guštali očima i dušom. Onda di ćemo? Ni nam se dalo ravno nazada. Bilo je još rano. Grebenom smo šli prema izvoru Kapljun i osvajali kukove i police. Ludnica. Onda preko sedla nazada na Sinokos. Ja nisam odolio, skoknuo sam na Razvrsje 1122 m, ali se nisam uspio probit do auta. Vratil sam se i za čas eto klape na okupu. Odlučili smo da triba izlet ponovit sa više ljudi. Posjetili smo selo Budaci sa donje strane planine i izvidili teren od tamo. Markacija na kući. Da, da. Vratit ćemo se kad gori padne novi snig.



Foto galerija





USPON NA LJUBIČKO BRDO 1320 m , 18.12.2011




Eto, godina se okrenula, došal je na red i zadnji društveni izlet u tekućoj godini. Ni krenulo po dobrom. Morali smo ga odgodit za sedmicu dan, radi grubog vrimena. Osamnajstog se vrime smilovalo i nas osamnajst upornih je krenulo na put. I dva pasa. Sa tri auta smo došli na Velebno, te po ledenoj cesti krenuli podno planine. Uspon je bil dosti strm, ali isplatilo se. Već na grebenu posli šume nas je dočekao predivan pogled. Lika va oblacima, vrhova ko u priči, najviši pod snigom. Prema vrhu sve više sniga, ki se minjal sa suhom travom. Ma ča reć? Lipo. Oznojeni smo se okupili i krenuli pod križ na vrhu. Okrenuli smo se oko sebe , na karti prepoznali vrhove u daljini. Još fotka, dvi i krenuli smo prema kuku od Karline Plane( 1334m). Grebenska staza, sa live strane klizišta, sa desne provlija. Ma ni bilo zime. Imali smo konopi i ostalu opremu. Konopi su nam tribali kod spuštanja prema sedlu ispod Medveđeg kuka. E onda, najlipše. Uspon na Medveđi kuk. Kako su sajle do vrha potrgane, smo mi vodiči pripravnici pokazali ča smo naučili va školi. Većina « ekspedicije» se uspila popet na vrh i bilo je veselja. Silazak do sela Stupačinovo je prošal bez problema. Sretan povratak i dojmove smo potvrdili Kasačkom u hotelu Velebno. Da o ličkom ručku u «Malom mistu» na rubu Gospića i ne pričam. Odlično. Puni stoli. Svaka im čast. Baj godina, sretna nova i neka je još takvih landranja!



Foto galerija





MUŠKA TURA PO HAJDUČKIM I ROŽANSKIM KUKOVIMA - 17.11.2011.




Vrijeme idealno, sunčano ,bez vjetra. Za vrijeme polaska (9:00) temperatura ispre doma na Velikom Alanu nešto ispod nule. Domar nam daje zadnje savjete i mi smo već na putu za Veliki Lubenovac. Sa minimum opreme krećemo sa mjesta izgorenog doma prema odvojku za Hajdučke Kukove. Putokaza i markacija na raskršću više nema, ali put nam je poznat. Puno lišća ,teren ponegdje sklizak od noćnog mraza. Začas smo na sedlu gdje počinje put sv. Bernarda. Ulovili smo zraka i popeli se do Hajdučkog Kuka (1649 m ). Zadivljeni pogledom i morem magle u Lici popili smo pivo i bez puno riječi otišli prema Golubiću (1650 m). Prekrasne jesenje boje , divota od pogleda. Za otprilike sat vremena smo se spustili do raskršća za Lubenovac i ponovno krenuli u brijeg do Lubenovačkih Vrata. Tako smo se prebacili u Rožanske Kukove te sve po kamenoj stazi do Vratarskog sedla. Nakon kratke pauze krenuli smo put kukova. Novotnijev, Poljakov, Varnjačin. Bilo je „gorika –dolika“. Provalije , ferate. Popravili smo sajlu ispo Poljakovog tornja, stavili novu spojnicu. Iznad Varnjače je jednoj sajli isčupan nosač, druga je prepletena ali je sigurna. Vidjeli smo divokozu koja je mirno pasla, kao da nas nema. Sunce se spuštalo prema dolje kada smo se vratili na Premužićevu. Da bi ispunili plan trebali smo osvojiti još jedan vrh. Umorni „ ka mazge“ tako smo došli i na Krajačev Kuk (1659 m) te sa zalaskom sunca počeli spuštanje prema Velikom Lubenovcu. Začas smo prekrstarili šumu, čak nismo ni upalili lampe. Ludnica! Izlet za pet! Jesenje boje i sve jači miris zime. 

Bravo Velebite! Hvala ti za divan dan.



Foto galerija





ŠTOKIĆ DULIBA - 14.11.2011.




Krenuli smo automobilom iz Jablanca po cesti do planinarskog doma Alan (1380 m ). Kratka marenda, razgovor sa domarima o uvjetima u planini. Polazak iz doma oko 9:00 sati po makadamskoj cesti do spomenika poginulim borcima gdje smo skrenuli na Premužićevu stazu. Bilo je lijepo ,sunčano vrijeme, ali vjetrovito. Otprilike petstotinjak metara nakon raskršća za Zečjak skrenuli smo sa Premužićeve staze na nemarkiranu stazu sa lijeve strane koja vodi do Štokić dulibe. Odmaknuli smo se u zavjetrinu te po izohipsi krenuli kroz šumu. Nakon otprilike jednog kilometra izašli smo na proplanak te se našli oči u oči sa tri medvjedića. Životinje su prestrašeno pobjegle uz brijeg, mi smo odstupili par koraka, ali srećom odraslih životinja nije bilo u blizini. Polako smo ipak krenuli dalje i nakon pola sata se spustili u Štokić dulibu, obasjanu toplim suncem. Duliba je jedna od rijetkih oaza netaknute prirode na Velebitu. Okružena je vrhovima od 1500-1600 metara i teško dostupna. Nakon kraćeg odmora krenuli smo dalje u razgledavanje. U visokoj travi te u rubnoj jelovoj šumi pronašli smo osam ruševina sa klesanim bunarima u kojima se još nalazi voda. Na jugozapadnom rubu su udubine, gdje je među kamenjem bio snijeg. Za povratak smo odabrali jedva vidljivu stazu koja se strmo diže na sedlo ispod Kurozeba (1465 m). Tako smo stigli ponovno na Premužićevu stazu te između Borovače (1287) i Visibabe (1448) krenuli nazad prema planinarskom domu Alan. Za nas i vas smo slikali dosta lijepih fotografija u divnim jesenjim bojama. 

Uživajte!



Foto galerija





JULIJSKE ALPE - 15. I 16. 10. 2011.




Nekako povijesni dan. Prvi masovni društveni izlet van naše zemlje. Otišli smo podno Triglava , na planine visoke preko 2000 m. Prva stanica nam je bio Bled sa prekrasnim jezerom i finim kremšnitama. Nakon stanke i marende na Bledu skoknuli smo u kanjon rijeke Radovnice, zvan Vintgar. Dojmljivo, podsjeća na Vražji prolaz u Gorskom Kotru. Nakon toga smo se zaputili u brda. Na Pokljuki , na raskršću usred velike šume, dočekali su nas naši članovi iz Slovenije , koji su nam bili vodiči. Pala je rakijica. Obišli smo biatlon centar te krenuli na uspon do planinarskog doma u Lipanci (1630 m), večerali, malo se družili i začas pali u krevete. U nedjelju , nakon ranog ustajanja i doručka odlazimo na vrh Debela Peč (2014 m). Visokogorje, lude boje, pogotovo žuti ariši, vrh pun ljudi, sve naokolo provalije, osim jedne divne travnate livade, uživancija! Dijelimo se na na par grupa i povratak. Bilo je i nešto ferata, pronašli i koju brusnicu. Najuporniji smo otišli još podno Triglava te na Viševnik ( 2050 m). Tamo smo zatekli grupu riječana. Bravo planinari! Strmi povratak u dolinu, malo klizanja, te ponovno biatlon centar. Ručak u zatvorenom skijaškom centru Zatrnik i povratak u kasnim satima.

 Dojmljivo, trebalo je i to doživit!



 Foto galerija