Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST


IZLET NA KIZU (1247) i VELEBNO 17. 11. 2012.




Jedan od izleta iz serije «last minute». Okupili smo se na Mišnjaku. Sa dva auta krenuli smo prema Velebnu tj. Baškim Oštarijama. U Karlobagu , kao po običaju stanka za kavu i nabavu marende. Nakratko smo se upoznali sa planom izleta. Nebo se polako zatvaralo i kad smo krenuli prema gore počela je rosulja. U selu Stupačinovo smo ostavili aute, spremili se i uzeli hodačke štapove da nas sklisko kamenje ne iznenadi. Oblaci su sjeli nisko nad vrhove Dabarskih kukova. Od pogleda ni p. Ali pravi planinari govore, loš dan je za njih bolje provest u dobrom društvu i prirodi, nego u kafiću ili ispred TV-a. I tako mi krenuli u oblake. Penjemo se a svako malo sitne kapi kiše. Kiza je planina u obliku krune nebeske kraljice. Divna, nezaboravna. Polako se penjemo na jastučić, sa svih strana okružen kamenim tornjevima. Magla. Litice oduzimaju dah. Došli smo ispod vrha, gdje markacija zna zavesti planinara do pečata, a ne do vrha. Prava staza do vrha ide malo niže pa okolnim putem. Sklisko je , ali tko ne bi išao vrh kamene krune? Kišica pojačava. Nakon vrha javili smo se uživo u emisiju Radio Raba. Silazili smo sa druge strane , prema Žutom i Vranjem kuku. Mokro, blatnjavo, brježići, kamenja, staza puna iznenađenja. Dojmile su nas se vrtače, jame, prirodni kameni most, uski prolazi među stijenama. Vidi se da je stazu markirao Vlado Prpić – Prpa. Predivno i u magli . Poslije sređivanja dojmova u hotelu Velebno krenuli smo do adrenalinskog parka Rizvanuša. Zatekli smo društvo studenata agronomije iz Zagreba koji su nas ugostili kao da se znamo sto godina. Bravo. Razgledali smo prostorije i poligone. Vratit ćemo se. Ručak u restoranu Malo Misto. Odlično. Puno, ukusno kao uvijek, a tek palačinke…Povratak na trajekt . 

Hm!? Ča ni grih dan provest va perju?



Foto galerija





IZLET - VELEBIT, LISAC, ROSIJEVA KOLIBA 30.09.2012.




LISAC, VRH VAN PUTEVA Lisac ( 1541m)vrh iznad napuštenog sela Struge, sa našeg otoka djeluje nekako visoko, kraljevski. Pomaknut prema moru, sa visokom kragnom guste šume. Kako nema markacija je rijetko posjećen, divlji. Moram priznati da me iznenadio u svojoj netaknutoj ljepoti. Ali krenimo redom. Ponovno smo se našli na trajektu, kvarat do osam. Dado, ja, Eros, Bane i Sanja. Di ćemo? Palo je više prijedloga. Velebit je kao na dlanu. Odlučili smo se za Lisac, jer nitko još nije bio tamo. Na benzinskoj smo uzeli dodatnu vodu i autom otišli prema domu na Alanu. Domar Štef nam je rekao da je dan kraći, da ćemo teško spojiti krug koji smo naumili proći. Ali ne damo se. Puni volje se uz napuštene kolibe spuštamo prema Zelengradu. Usput skakućem sa strane i tražim gljive. Nema ih ni za lijek. Pored zaraslih ruševina Struga smo se probili do jedva primjetne staze koje se počinje strmo penjati uz brijeg. Prvo sedlo, drugo sedlo. Pokaže se vrh. Oni, jok, to ni to. Moramo livo. Meni svejedno, onako ili ovako, došao sam se nahodat i dobro oznojit. Zgrizemo u kamen i na vršcu se pokazalo, da sam ipak bio u pravu. Vidik je prekrasan. Kvarner kao na dlanu. Uvale, sela. Spuštamo se niz kamenjar, poskok nas upozori siktanjem. Potom šuma i predivan dolac prekriven visokom travom. Tu negdje bi trebao biti Vilinski izvor za kojim se dugo traga. Iznad nas se uzdiže vrh Lisca. Rijetka jelova šuma po brježini polako suši i umire. Grote kamenja. Sanja i ja smo pojeli sirovu gljivu. Konačno vrh. Presvukli smo mokru robu i sjeli na kamenje. Uživanje u pogledu, javljanje prijateljima na otoku. Prema Rosijevoj kolibi smo odlučili krenuti u dvije grupe. Dado i Eros po vanjskom rubu a nas troje kroz središnju šumu. Silazak do ravnice nam je bio zahtjevan, pun zaobilaženja. Dole smo brzo našli staru stazicu koja se povremeno gubila. Odjednom se pred nama stvorili vrganji. Brali smo samo mlade i začas napunili vrećicu. Nevjerojatno. Svako toliko novi vrganji, čak nasred staze. Na izgubljenoj livadi ih je bilo kao u bajci. Skakutao sam od gljive do gljive. Nabrao i drugu vrećicu. Bane je gunđao: « Pusti toga pasa, ajmo dalje». A ja trpaj dok je još imalo mjesta. Krenuli smo uzbrdo i jedva sam nosio. Pukla jedna ručka, pa druga. Muka. Staza se gubi. Treba krenut gore pa dole. Di smo? Smjer je pravi! Zovnem i na suprotnom brijegu se jave ova dvojica. Uh! Spust i ubrzo smo pronašli markiranu stazu koja vodi od Brisnica prema Rosijevoj kolibi. A najteže je tek pred nama. Uspon do kolibe. Bane mi je uzeo jednu vrećicu i odmah mi je bilo lakše. Umuknuli smo i hodali što smo brže mogli. Do Rosijeve smo došli zadnjim atomima snage, uz posljednje kapi vode. Marenda ja pala kao melem. Dojmilo nas je novo uređenje kolibe. Funkcionalno, svijetlo, toplo. Novim snagama smo krenuli prema Alanu i tamo stigli uz samo jednu stanku na livadi ispod Seravskog vrha. Polako se spuštao mrak. Domari su se spremali za počinak. Priča, dojmovi. Vesela lica, crvena od sunca. Još jedan vrh. Pronađeni tragovi velebitskog blaga. Skinute paučine sa davno napuštenih staza. Još jedan lijep dan. 

Kamenčić u mozaiku priča sa planine.



Foto galerija





IZLET MALOVAN 1610 m 28.01.2012.




Ča bi tili znat kako gredu naši izleti? E dobro, neka! U petak navečer, baš u vrime rukometa imali smo mali sastančić. Trebalo je pripremit skupštinu. Priča simo ,priča tamo, vani hladno ka vrag. Rekal sam: « mogli bi sutra napravit đir». Bane odma: « pa može»! Mobić va ruke, zvat ovoga, onoga. Ni baš bil interes. Erosa ulovila febra, onome hladno, ima onih ki moraju šljakat, čak je otpal i pas. Ostalo nas je četiri. Deset navečer, lagana burica, misec gre gori, uh! Ujutro nismo krenuli rano. Tek kvarat manje devet na trajekt. Oprema i marenda va bunkeru, čak smo zeli krplje. I pivicu. A di ćemo? Sve vrh do vrha ispred nas. Na kraju odlučili se za Malovan ki ka piramida viri ispred Šatorine. Čak nam se činilo blizu, ali bogami ni bilo. Sa autom smo se drndali do Starčić Poda, navukli opremu i u planinu. Krplje su ostale va autu. Preko nemarkiranog grebena smo došli na Sinokos i dalje do Mliništa. Nismo imali vrimena poć va zapuštenu crkvicu, ali smo blizu va snigu našli kosti krepanoga konja koga su morali poist vuci. Uspon do Premužićeve je bio žestok. Baš ono grizli smo u koljena. Gori nas je dočekal led. A ja , va laganim ,sklizavim trekericama.. Klizil sam ka mala beba. Sniga i leda sve više, a mi mic po mic došli do Ograđenice. Ludo! Malovan ka na dlanu ispred nas. Marendali smo, malo se odmorili. Uspon kroz šumu je bil lagan. Zadnji dvisto metri je šlo sporije, jer smo se penjali priko snigom pokrivene klekovine. Napokon vrh. Juuupi! Onaj viče kokta. Ludo! Pogled predivan. Usred Velebita. Zada Kozjak i Zavižan, doli Bačić kuk, Visočica i Vaganski vrh. Osorščica na zapadu. Silazak do skloništa je bil za pet, iako sam klizil i rukama mahal ka neki sup. Baš lipi ,lagano ledeni brižić. Premužićeva je popodne bila još sklizavija , tako da sam na jednom usjeku klizil nekoliko desetak metri. Ni ugodno ali ča je to za mene. Po kamenim plohama smo se brzo spustili petsto metri niže. Opet Mlinište , Sinokos. Ubrzali smo, lovili trajekt, ali ni šlo. Bane je ulovil napušteno selo Marame i mi za njim. Puno vikendica i krdo pasa. Još malo evo auta i suhe robe za presvuć. I to je to. 

Lipi đir, lipi vrh, uvik dobra klapa. 



  Foto galerija





TREKING PO VISORAVNI OTOKA KRKA, SUBOTA 21.01.2012.




 E, došlo je i to. Nakon dobrih priprema odradili smo i treking po susjednom nam otoku. Počelo je rano ujutro u trajektnoj luci Lopar. Sve lipo, po listi prijava, a neki su došli u zadnji čas. Trideset i pet učesnika, grupa za pet. Kako našim izletima predhodi dobra priprema i upoznavanje terena, mogli smo za vrime vožnje trajektom ljudima prikazat projekciju predviđene staze , te kratki filmić o samoj stazi. U Valbiski nas je čekao autobus i otpeljal na lokaciju Treskavac iznad Punta. Posli pripreme opreme je počelo pješačenje po dobro markiranoj stazi prema Velom Vrhu. Oduševili su nas divni vidici na sve strane. Na Velom Vrhu smo se upisali va knjigu i posli „fotića“ za uspomenu krenuli dalje. Kod lokve ispod Brestovca smo imali pauzu za marendu. Bilo je hladno ali vedro. Lagani vjetar ni remetil ugođaj. Laganim tempom smo došli na otočki vrh Obzov. Ponovno snimka, gutljaj ,dva. Pješačenje nikome ni delalo problema. Teren je primjeren za hdanje, pitomiji nego na rapskom Kamenjaku. Najlipši pogledi su nas čekali na Zminji i kod križa. Duboke provalije, klizišta, okomito stenje. Posli najisturenijeg vrha, Velikog Hlama, smo kod Lipice počeli spuštanje sa vršnog platoa u dolinu, 470 m niže. Bilo je tu i tamo malo sklizavo ali bez padova i ozljeda. Kod svetišta Majke Božje Goričke izašli smo iz šume i priko križnog puta došli u Batomalj. Ostalo nam je još ono najteže, drndanje po cesti do Baške. Na plaži su neki čak skinuli đempere i legli prema suncu. Ručak u restoranu Pirun je...ono, sel na pravo misto. Ostalo je još vrimena za poć va Vrbnik i napravit đir oko starog grada te sist na kafe. Trajekt je krenuo u prvi mrak, tako da smo se vratili u tami, kako smo i krenuli.

 Potom pod tuš,...a kasnije Gustafi,..uh!



Foto galerija