Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST

KANJON KRUPE i ZRMANJE

Izvor-Manastir-Kudin most-Zrmanja-Golubić

 

Istina je da smo lipa i Bogom dana zemlja.  Mnogi nam se dive i ne nađu riči hvale. A istina je i to da je dosti toga još sakriveno, netaknuto, djevičanski čisto. Jedna od tih krasota je kanjon rijeke Krupe. Čitav kompleksić. Od izvora, mlinica, manastira, otočića i klisura, rječica i jama uz nju, Kudinog mosta, kanjona, do ušća u Zrmanju do nezaboravnog uspona prema Ravnom Golubiću.

Sve to smo posjetili divnog proljetnog dana, za niskog vodostaja kakav triba bit za šetnju po donjim atraktivnim stazama. Bilo nas je standardno tridesetak sa našim prijateljima iz Karlovca. Naročito smo se razveselili Marini i Vladu, našim instruktorima iz škole za planinarske vodiče.

Izvor Krupe. Stara mlinica uz mostić, cesta se uz vodu pretvara u stazu ali bez problema se probijamo do izvora. Cijeli plato između Crnopca i Zrmanje je izrazito krški i pun vrleti i špilja.

Manastir je smješten uz rub nekada obrađenog polja zvanog manastirske luke. Danas su to pašnjaci i livade koje polako zarastaju. Manastir je jedan od najzačajnijih pravoslavnih vjerskih objekata u tom dijelu Europe. Dobro je očuvan, obnovljen, ima bogatu muzejsku baštinu. Okolo su vidljive ruševine pratećih objekata, kao mlinice, štala, radionica, poljoprivredni objekti.

Podjelili smo se u dvi grupe. Lakša je pošla lijevom stranom rijeke, teža desnom. Cilj obje je bio Kudin most. Staze su skoro jednake, krivudaju uz samu obalu zelene rijeke, uz gusti šaš, gnjezdilišta ptica i samo ponegdje se dignu koji metar u kameni brijeg. Zavoj prelazi u zavoj, svaka livada je ljepša od prethodne. Visoko gore se bijeli vrh kamenog platoa. Teža grupa se našla pred preprekom. Tribalo je prijeć rijeku Krnjezu. Mala rječica je duga svega 600 metara, ali je duboka i brza. Godinama je voda nizvodno nosila granje i stabla. Tako se na sprudovima ulovio i poneki kamen, ponešto je i  zazelenilo. Preskakali smo sa grane na kamen, na busen mokre trave, i prešli. Sve do sajli je bilo odlično. Nešto krupnog sipara, kameni brijegovi. Sajle i klinovi su na mjestu gdje glatka stijena završava u vodi i nema druge nego poć po njima. Za svaki slučaj smo imali pojaseve i penjačke komplete. Uz nešto drhtanja prošlo je i to. Nešto dalje, poslije otočića sa visokim topolama, nalazi se Kudin most. Obje grupe stigle su skoro istovremeno. Srednjevjekovna sadrena tvorevina je zaista vrijedna ogleda. Svuda je primjetna snaga nabujale vode. Posljednji trag mlinice, a nizvodno mirno i tiho, kao da to ni ista rijeka.

Posli marende smo se ponovo podijelili u dvi grupe. Lakša se popela do sela Golubić i posjetila špilju lijevo od staze, a teža je nastavila put probijajući se prema rijeci Zrmanji. Bilo je lutanja, penjanja, spuštanja. Našli smo se sa svih strana okruženi vodom. Na prstima smo prelazili plutajuća stabla i granje. Zavoj za zavojem. Kamen po kamen. Napokon ušće. Divan, izrazito zelen trokut između rijeka. Krupa nam se činila širom od Zrmanje. Klisure i staza koja se strmo penje prema vršnom platou i selu. Ravni Golubić. Svuda naokolo tisuće ciklama. Rijeke polako ostaju ispod nas. Sve ljepši i ljepši pogledi u dolinu. Bukovi, otočići, livade, okuke koje nestaju u nepoznato. Staza je predivna. Otvara se na obje strane. Prema Krupi i prema Zrmanji. Vrtiš fotoaparatom lijevo i desno i samo ostaješ bez daha. Doslovce. Jer uspona ima ka da se penjemo na Velebit.

Markacije nas vode dalje od kanjona. Teren se polako ravna, prolazimo prve mocire. Vide se crveni krovovi sela Ravni Golubić. Asfalt, autobus, miris gnoja.

Umor. Kroz prozor pratimo škrtu prirodu, ali znamo kakove ljepote se kriju duboko u skrivenim kanjonima. Naša zemlja. Bogatstvo koje ostaje u nama.

 

Ivo Olip     


 Foto galerija 

  




CRNPAC, PUT MALOG PRINCA

Nedjelja , 17.03.2016.


Napokon, toliko puta najavljivan i obećavan. Toliko hvaljen, bez dvoumljenja stavljen među top destinacije Hrvatske planinarske ponude.


Ja mislim da se za pojedine izlete treba odabrat pravi timeing. Pravo godišnje doba, boje, rađanje i umiranje prirode. Čak kišu, maglu ili snjeg.  Suton ili rađanje dana. Tek tada pojedini detalji izađu u prvi plan.  Tek tada vidimo divne i divlje crte prirode. Ono o čemu su nam pričali ili pisali zaljubljenici u naše planine, koji su u prošlosti otkrivali tu ljepotu.

Imamo sriću. Lipi je dan, nedilja pred Uskrs, topla je, ljudi bi u prirodu. Pripremili smo lagani izlet za lakšu i težu grupu planinara.  Prijevoz osobnim autima na relaciji Rab – Karlobag – Prezd kod Gračaca – okretište podno Tatekovog skloništa.  Ka uvik je bilo natezanja oko cijene izleta. Na kraju je prevladala moja socijalna, na štetu one više turističke. Sto kuna sa obrokom kod Maja, gorivom i trajektom.


Na trajektu smo se prebrojali. Trideset i dvoje, od dvdeset godina do osamdeset i kusur....Bravo. Oprema solidna, volje puni ruksaci. Stanka za kafe i butigu u Karlobagu i dalje zavojitom magistralom. Starigrad, Maslenica, dižemo se iznad Zrmanje prema Gračacu. Par sto metri dalje od Prezida skrećemo sa asfalta desno u brig. Šumska cesta se ravnomjerno i uporno diže. Triba vozit pomalo. Raskopano je od kiše i dosta usko. Prva i jedina nezgoda nam se dogodila malo prije proširenja di smo ostavili aute. Katarini ode lamela. Samo je zasmrdilo i ni makac dalje. Ipak optimizam. Sunce. Duboko ispod nas Gračac, jezero, sela u daljini, planine..... Priroda ispeglana od isčezlog sniga, cviće stidljivo viri ispod lišća. Pregled opreme i uspon prema skoloništu. Nekima šala mala, drugima prve kapi znoja posli zimskog sna. Tatekovo sklonište. Ka uvik bajka usrid neukroćene divljine. Klupe, puno mista, pogledi na krško stenje. Upis u knjigu. Nekoliko riči o Crnopcu, Jugoistočnom Velebitu. Kratko i o opremi i sadržaju svakog planinarskog ruksaka.  Polako se formiraju dvi grupe. Lakša za poć priko sedla ispod Orlove Glave, pa doli kroz šumu do Prezida. Teža put Malog Princa i povratak do vozila te spust do Prezida di je predviđeno okupljanje. Na sjevernoj padini prema Prezidu je bilo nešto sniga, ali prošli smo bez problema. Malo kliznja na spustu podno Orlove Glave i već smo bili u šumi. Počeo je cvasti vrijes. Hodali smo baš polako. Zadnjih pola sata je bilo onih uobičajnih: “oh,koliko još?“ Odgovoril bi im: “ još pet minuti“. I tako deset puta.


Mladi na putu Malog Princa nisu imali poteškoća. Oni koji su bili prvi put, po vrletima i sajlama bili su oduševljeni. Divljina. Lipote stvoritelja svita.

Kako je bilo šlepanja auta, putem smo se čekali, ali vruće krvi nije bilo. Za stolom u hotelu Rajna ostali su samo dojmovi o divno provedenom danu. Da, kod Maja je uvik domaća atmosfera. Ima tu nekog planinarskog štiha. Okupiše se i stari prijatelji. A prijateljstva satkana u planini ostaju vječna.


Put doma. Magistrala ka beskrajna zmija u tami. Auto na špagu i vozimo nekih šezdeset. Sve u redu, prošli smo i to. A di ćemo drugi put? Možda kanjon Krupe. Ajde bok, čujemo se. Vidimo se za šaku sve toplijih proljetnih dana, 


Ivo.



 Foto galerija