Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST


Bunovac – Malovanski stanovi – Čičina dolina – Bunovac 15. studeni 2018.


                Jesenji dani za pamćenje. Toplo, suho. Sredina jedanaestoga mjeseca, a nema ni S od studenoga. I tako se sve poklopilo za još jedan izlet u zagrljaj našeg divnog Velebita.

                Govori se, mala smo zemlja, tako je i Velebit mala planina. A vidi čuda. U pedeset godina krstarenja po tom biseru, još uvik otkrivam nove čarolije. Da, sve novo je taloženje znanja, kamenčić mozaika kojeg gradimo od rođenja.

                Smjer jug. Redom Karlobag, Baške Oštarije, Gospić, Medak. Skoro smo fulali slabo označen odvojak za Bunovac. Gusta šuma pomalo sakriva napuštene kuće i nekada pitomu prirodu. Kalinci, Ljutik, Vaščina. Zatim u brig. Iznenađen sam. Kamo vodi ta cesta? Sve klesana pasica, rubnici. Podzidano i nadzidano obrađenim kamenjem, uređeni ispusti za oborinske vode. Dobrih jedanaest kilometara krivuda put prema srcu planine. Kamo? Zašto?

                Onda trenutak nepažnje, opčinjenost magijom prirode, zadnjim sjajem odlazećih jesenskih boja. Iako nas je iskustvo puno puta naučilo da najbolji put nije uvijek pravi, mi smo u dobrom raspoloženju krenuli makadamom u brdo, ne mareći za odvojke pune lišća i paloga granja. Nemojte misliti da smo bili jedini J A onda gore, visoko, odjednom blata do koljena. Probijamo se, vijećamo, guramo auto. Ogromne mrcine od šumarskih strojeva rokću negdje u blizini. Konačno ponovo čvrsti kolnik, a nakon kilometar, dva.... vidi vraga! Kraj ceste, okretalište, svuda uokolo crvene tabele sa natpisom „mine“. I markacija za Vagan. Jao, fulali smo! Tek tada nam je proradila pamet. GPS i karte pokazuju kamo trebamo ići. Ponovo blatni ples. Vrijeme prolazi, dan je kratak.

                Na pravom odvojku za Bunovac smije nam se drveni lutak u trošnoj planinarskoj odjeći. Putokaz kojeg je nekada nosio vrijeme je nagrizlo i bacilo na tlo. Uspon. Konačno na cilju. Kraj ceste. Ogromno planinsko polje. Prekrasan dolac okružen bukovom šumom, more visoke suhe trave i tlo čudesne bljedunjavo ljubičaste boje. Bunovac. Ostajem bez riječi. Najradije bi sjeo u meku travu, uživao u jesenjim bojama, daleko, daleko od svega. U tišini, miru i slobodi. Iznad mene Malovan i Segestinac. Tako su blizu. Desno se nazire kosina Vaganskog vrha, lijevo, iza Babinog kuka, trebalo bi biti Sveto brdo. Pogled polako pada prema dolcu. Proklete mine, prokleti rat...

                Sunce nečujno klizi prema obroncima Malovana. Krenuli smo. Uspon prema prijevoju. Sklisko, mokro lišće. Crvene tabele straše sa svih strana. Nećete vjerovati, usred brijega sretnemo francuza sa psom.  Hm, studeni i beskraj Velebita. Prijevoj. Stožac Malovana sa jedne, prevjesne stijene Segestinca sa druge strane. Sve iznad 1700 m/nv. Ispred nas Zapadni malovanski stanovi, u daljini Vaganski vrh. Kroz klekovinu se dižemo na raskrižje planinarske staze Sveto brdo-Vaganski vrh. Bura pojačava. Greben Malovana je sumnjiv radi mina, zato krećemo dalje. Malovansko je jezero, inače nebesko oko u sred planine, suho. Zlatna trava se naginje pod vjetrom, nigdje traga vode. Pogled prati stazu koja, isječena, krivuda kroz klekovinu. Beskrajna zmija se gubi daleko podno Svetog brda. Uh. Iza svakog zavoja udar bure je sve jači. Prijelaz na primorsku stranu je začinjen sanjarskim pogledom za zadarski arhipelag. Magloviti otoci na beskrajnoj pučini mora. Negdje daleko zadnje zrake sunca probijaju tmurno nebo. U vjetru prolazimo klizište. Hladno je. Tu i tamo kameni stožac uz stazu. Konačno Čičina dolina. Raskršće, i uspon na prijevoj. Poneki preostali cvjetić u travi, miris divljači. Zaleđenih ruku skliznem u zavjetrinu klekovine. Uh, olakšanje! Dolje, u daljini, vidim Bunovac. Tamo je negdje i naš auto.

                Slijedi najgore. Spust po mokrom tlu, među korijenjem i granjem klekovine. Svejedno, divim se stazi. Vrijedne su je ruke usjekle uz sam rub planine. Crvene table sa mrtvačkom glavom nas uporno prate. Brzo se spuštamo. Zadnji rub kamenja i ulazimo u gustu bukovinu. Staza postaje duboka rijeka mokrog, uvelog lišća, ispod kojega vrebaju pale grane.

                Prošli smo i to. Odjednom čistina i stidljivo začeće potoka. Teren polako postaje ravniji. Pratimo vodeni put. Šuma je sve rijeđa, uz rub potoka su sve duži jezici blijedo ljubičaste zemlje. Bunovac sa druge strane. Markacije nas preko sredine dolca usmjeravaju prema cesti. Ponori, rupe lijevo i desno. Ne, ne, upozorenja su jasna.

                Kada sam se od ruba šume okrenuo natrag, klimnuo sam glavom. Ne, nije tako mali taj skriveni dolac, prag na putu prema vrhu.


                                                                                                                  Ivo Olip