Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST

ISTOČNI DABARSKI KUKOVI , nedjelja, 24, veljače


Klimatske promjene kao da sve okreću na glavu. Obična zimska veljača u proljetnoj toplini, a visoko na vrhovima Velebita, jedva za uzorak snjega.


Istina pravi planinari nikada ne miruju, ali probuđeno proljeće je izazov koji se ne propušta. Prije tjedan dana smo istraživali izgubljene staze otoka Raba. Ovog vikenda je na redu Velebit. Planina iza koje nam izlazi sunce, koja je postala neizostavni dio naših života.


Kao obično , last minut izlet. Nađemo se kod trajekta, popunimo aute, stanka za kupnju marende i kavu ispod odredišta. Preko tjedna je bilo toplo i tiho, u subotu je krenula olujna bura. Prognoza za nedjelju je bila pad vjetra u popodnevnim satima. Krenulo nas je jedanaest. Putem do Karlobaga smo pratili tragove bure u moru. Hm, sredinom dana bi trebala bura pasti

.

Baške Oštarije, Kukovi u suncu, južne padine kopne ali sjeverne i istočne sjaje u snjegu. Potok kod hostela zaleđen. Vjetar je zamalo isčupao vrata auta kada smo izlazili.


U očima se rađaju pitanja. Ali svejedno smo se pripremili te otišli dalje. Ostavili smo aute na rubu šume. Predviđali smo teškoće kod spusta na drugoj strani planine, zato je u ruksacima završilo nešto više opreme. Vodičko uže, penjački pojas, karabini i zamke, dereze.....


Na prvi zaleđeni snjeg smo smo naišli negdje oko skretanja sa ceste Karoline prema Ljubičkom brdu. Jezerce ispod Filipovog kuka je bilo na pola zaleđeno. Krenuli smo u brijeg. U glatkim stijenema vidljivo nekoliko penjačkih smjerova. Sve uži prolaz među stijenjem, ali barem bura je privremeno ostala na drugoj strani. Malo ispod Filipovog kuka nas je usporio kameni hrbat i spuštanje sa njega. Staza je onda skrenula u šumovit brijeg. Kroz krošnje golih stabala smo pratili kako šumovit Crni vrh i travnata Metla polako ostaju ispod nas. Na sunčanoj zavjetrini prije izlaska na čistinu smo odmorili i marendali. Pucali smo od smjeha, jer je Fido non stop radio glupe stvari.


Na golom hrbtu Ljubičkog brda nas je ponovno dočekala bura. Na prvi pogled uspon do vrška grebena djeluje pitom i kratak, ali to je samo varka. Staza onda skreće po samom vrhu grebena. Da nije bilo vjetra divili bi se pogledima. Preko doline Crnog Dabra vrhovi sjevernog i srednjeg Velebita, na jugu Konjevača, Visočica, Vaganski vrh i Sveto brdo. Križ na vrhu se urušio. Vjetar nas tjera dalje. Prvi zapusi snjega. Nema tragova , markacija. Krećemo po sjećanju. Niska šuma, ponovno markacije. Uspon na kuk od Karline Plane. Prvi problemi sa ledom na sjevernoj strani. Spust. Sve više zaleđenog snjega, silazak kroz zaleđenu jarugu bez vodičkog užeta ne bi bio izvediv. Hvala pameti, da sam ponio dereze. Do sedla ispod Medveđeg kuka je bilo proklizavanja i spuštanja s užetom od stabla do stabla. Nigdje tragova, vidjelo se da već dugo nitko nije pohodio grebensku stazu. Bacili smo pogled na Medveđi kuk.


Onda je počeo najuzbudljiviji dio puta. Spust po sjevernoj poluzaleđenoj kosi do ceste. Proklizavanja. Dobro da je bilo stabala. Uspijeli smo. Cesta prema Stupačinovu je prvih stotinu metara sva sjala u ledu. Uh. Da su mi klizaljke ! Polako , polako. Sve više sunca i na južnoj strani pravo proljeće. Leda više nigdje. Zavoj po zavoj i stigli smo do hostela.


Okrenuo sam se. Sunčev sjaj je polako klizio prema vrhovima Kukova. Ne djeluje baš pitoma, a kad se sjetim poleđenog snjega na sjevernoj padini....


Ipak , bilo nam je drago, da smo proveli još jedan dan u prirodi. Da smo upoznali Dabarske kukove u uvijetima zime. Hodali smo dobrih šest sati i prešli 1485 visinskih metara.

Nije loše, uopće nije loše.

 

 

                                                                                                                               Ivo Olip


 Foto galerija Fotografije Anamarije Grgurić