Dobrodošli



PROGNOZA

POSJEĆENOST


Napuštenim zaseocima Srednjeg Velebita (izlet 12.01.2020.)

 

                Hm, neke stvari kao da se dogode same od sebe. Siječanjski dani se okreću, vedri, neobično topli. Uvik kad dignemo pogled pozdravi nas Velebit, obasjan suncem. Gledamo i ka da osluškujemo neki tihi zov te naše divne planine. I tako se ponovo vraćamo tamo gdje nam je tako lipo.

                Ovaj put smo naumili posjetiti desetljećima opustjele zaseoke velebitskog sredogorja ispod Visibabe, Ograđenika i Matijević brijega. Izlet, malo neobičan, van markiranih staza, slijedom tragova koji polako padaju u zaborav, koje, pored divljači, koriste jedino lovci i pastiri.

                Nedjeljno jutro. Vedro, bura koja bi tijekom dana tribala past. Sve kao obično. Okupljanje kod trajekta, ki dođe, dođe. Popunimo aute i polazak prema Štokić Ppodu. Za prvi ovogodišnji izlet okupilo nas se 28. Odlično.

                Štokić Pod. Tri vikendice, ostalo se urušava i polako nestaje u zagrljaju prirode. Jedan auto vozimo u selo Marame, gdje bi kod zadnje kuće trebao završiti naš silazak sa velebitskog sredogorja. Tako mi uvik. Za svaki slučaj, za bolji osjećaj, sigurnost. Uz križ u Štokiću krenuli smo u brdo. Staza je djelomično zarasla, ali ne treba previše brinuti. Svako toliko rijetki posjetitelji slažu kamenje u hrpe i tako usmjeravaju sljedbenike. Nakon pola sata polaganog uspona teren se izravna i ulazimo u dolinu zaseoka Vrata. Gore visoko ispod Kurozeba krivuda Premužićeva staza. Krenulo je jutarnje sunce, ali bura se ne da. Neki se uspinju na primorski rub doline. Dočeka ih pogled iz snova. Pronašli su i jelenov rog. Vrata su nekada bila dosta velika naseobina. Prije nekoliko godina nabrojili smo oko četrdeset ruševina, kako kuća, tako i štala. Puno je klesanih i zidanih bunara, terasa, karala, suhozida. U proljeće još cvatu podivljale voćke. Uz rub sela je vodio dosta široki podzidani put. Danas je djelomično zatrpan i zarastao. Krenuli smo njime prema srcu naše planine. Na kraju doline put se račva. Lijevi odvojak se polako diže sve do Premužićeve staze i dalje do Ograđenice i Matijević brijega. Krenuli smo desnim putem. Ubrzo se staza spušta u gustu bukovu šumu i dolazimo do kamenih ruševina Jurčić Dolca. Ljepota prirode i tuga za nečim ča nestaje. Klesano kamenje, tihi ulazi, zadnja orušena krovišta. Da je manje vjetra obišli bi neke ruševine i vidjeli raspored prostora i ostatke ručno tesane građe.

                Nakon kratkog odmora krenuli smo dalje. Sve do ulaza u Starčević Dolac pratile su nas ruševine. Starčević Dolac je slabije očuvan od ostalih zaseoka, vjerojatno su zgrade bile prije napuštene. Puno razbacane željezarije daje pravo priči da se tamo negdje na izdisaju Drugog svjetskog rata srušila saveznička Dakota. Nastavili smo uz ruševni suhozid i kroz šumu napokon izašli na rub iznad jednog od najimpresivnijih velebitskih polja, Mliništa.

                Selo je, kao sva na tom potezu, davno napušteno. Već sam pogled na ravnicu ispod nas da naslutiti da se tu moglo živjeti. Polako se spuštamo. Na sred brijega dva tora gdje se naganjala stoka. Dolje velike livade, ograđene kamenjem. Kako pametni su nekad bili žitelji ovog kraja. Kuće su gradili na brigu iznad polja, na zavjetrini i suncu. Oho, nismo sami. Ne, ni traga čovjeku. Dočekalo nas je stado konja. Radoznali, zapušteni. Pratili su nas do crkvice Svete Jelene. Uh, kako je tužno vidjeti da i zadnja stvar na Mliništu propada. Odoše vrata, žbuka pada, sve nestaje. A nekada se tu živjelo punim plućima. Imali su čak i zajednički dom gdje su se družili u dugim noćima.

                Pojeli smo marendu i odmorili se. Zadnji pogled na Matijević Brijeg, prema Koritu i šumi iznad Vrbanske dulibe. Ponovo put pod noge. Krenuli smo prema sedlu iznad Sinokosa, da završimo svoj nedjeljni krug. Konji su uporno kaskali za nama.

                Trag staze se na sedlu potpuno gubi. Ali ja uvik govorim da od svakog izleta bar nešto malo ostaje u nama. I tako smo došli u Marame. Dosta dug silazak po zanimljivom pjeskovitom i kamenom terenu. Orjentaciju nam je dosta olakšao vjerojatno neki pastir koji je svako toliko sa sprejem crtao crte po kamenju da se ne izgubi. Davno je to bilo, ali još se vidi. Marame su razvučeni zaseok, sa nekoliko obnovljenih i povremeno nastanjenih kuća, opskrbljenih strujom. Primjetili smo uzgoj pčela i stočarstvo.

                Sve je prošlo u redu i auta nismo ni trebali. Ali kako planinari više vole one prave staze nego prašnjavi makadam, ipak smo ga iskoristili.

                Lipi dan, lipi izlet i novi kamenčić u našoj planinarskoj priči. Hvala ti Velebite, hvala ti. Hvala i našem Karlu koji je cilo vrime stiskao okidač fotoaparata da bi vi, a i mi, ponovo vidjeli ča je nekad bilo, ča nam pod goro tiho spi.

 

 

                                                                              Ivo Olip